Kreativno čitanje 56 – „Dendriti“ – Kalja Papadaki

Kako čovek zaista zna gde pripada? Da li je taj osećaj pripadnosti stvaran ili je samo iluzija kojom se naše krhko biće hrani kako bi preživelo sva iskušenja kojima smo izloženi? I da li ona izistinski može postojati ako živimo van genetski određenog kolektivnog nesvesnog bez obzira na to gde se nalazimo?

Dendriti su nervne ćelije sa mnoštvom nastavaka koji se granaju i međusobno povezuju. Takav je slučaj i sa pričama junaka ove knjige koja počinje 1920 godine odlaskom Grka Adonisa Kabanisa u potragu za američkim snom koji se tri godine kasnije umalo nije pretvorio u košmar. Adonis je sticajem okolnosti postao beskućnik u gradu Kamdenu u Nju Džerziju i od sigurne smrti ga je spasila samo pogrešna procena grupe Afroamerikanaca koji su ga spasli od smrzavanja misleći da je Italijan (pronašli su njegov italijanski pasoš koji je imao zbog toga što je grčko ostrvo s kojeg potiče bilo pod italijanskom vlašću). 

Ta puka slučajnost pomoći će mu da stane na noge i proživi ono zbog čega je došao u Ameriku. Ne baš kako je o tome maštao, ali ipak neku koliko-toliko prihvatljivu verziju. 

Kamden 1980 godine ne izgleda više tako privlačno kao što je obećavao u prošlosti. Napušteni domovi, zatvorena postrojenja i siromašni kvartovi su svakodnevno okruženje nekolicine preostalih stanovnika grada koji nisu imali mogućnosti da odu. 

Jedne, naizgled obične, večeri problematični tinejdžer Pit se neće vratiti kući, što srce njegove majke nije moglo da izdrži i ona sledećeg jutra umire od tuge. Dvanaestogodišnja Mina tako postaje siroče i nevoljno odlazi da živi kod svoje školske drugarice Lete narušavajući privid njene porodične sigurnosti. 

Pukotina koja se otvorila njenim prisustvom teško da može da se zatvori. I oni su ukorenjeni u prošlosti, u mitskoj potrazi, opet za dobro reklamiranim američkim snom koji nikako da odsanjaju. Kao druga i treća generacija imigranata svedoci su da je stvarnost u kojoj žive sve dalje od onoga čemu teže. Grad propada, prilika za posao je sve manje, a mogućnost izbora sve oskudnija. 

Letin očuh Bejzil lamentira nad prošloću pokušavajući da otkrije u čemu je pogrešio, kao da će to nekako pomoći da ispravi situaciju u kojoj se nalazi. Ali čovek mora da se drži za nešto, sve dok ne postane svestan da je to iluzija. A onda sledi pad. 

Ta slika nije nešto što bi Mini i Leta trebalo da ponesu sa sobom u budućnost. 

Međutim, ko je ikada rekao da je život fer?