Intervju za “Belgrade Edt Culture”

Oživeo si priču o Beogradskoj mumiji koja je već duže vreme sklonjena od očiju javnosti u Beogradskom rektoratu. Pre sto dvadeset osam godina, Hadži Pavle Riđički doneo je sa putovanja po Egiptu sarkofag sa mumijom u Beograd. Pominje se i Egipatska knjiga mrtvih. Voliš da istražuješ, zašto baš ova tematika, šta si sve otkrio istražujući činjenice za svoj roman i koliko si to podelio sa čitaocima?

Oduvek me je opčinjavala priča o Egiptu. Dinastije faraona, mnogobrojni bogovi koji kroz istoriju menjaju nadležnosti, pobune robova, izgradnja piramida i, što je meni bilo najveće otkriće, književnost. U tim pričama nalaze se osnove mnogih kasnijih mitova, čak i biblijskih. Saznavši iz novina da u Beogradu postoji mumija koja se raspada, poželeo sam da ona postane junak mog romana. Kada te kao pisca zainteresuje tema o kojoj ne znaš dovoljno, moraš da istražuješ. To može da bude mač sa dve oštrice. Ono što proučavaš obično bude toliko zanimljivo da postoji opasnost da preteraš i provedeš više vremena u istraživanju nego u pisanju. Jedna zanimljivost vodi ka drugoj, onda se otvori novi put važan za priču i tako u nedogled. Moraš da znaš kada da staneš. Onda imaš bogatu građu koju bi želeo da predstaviš čitaocima. Tu se krije druga zamka. Ne može sve što si pročitao da bude u knjizi. Moraš da napraviš levak za informacije koje mogu da prođu kroz usko grlo jedino ako su u funkciji zapleta. I ovoga puta ima mnogo toga što je ostalo neiskorišćeno. Naša mumija Nesmin bio je sveštenik u hramu boga plodnosti Mina. Imao je zadatak da svaki dan oblači statuu tog božanstva. Ono čega u Beogradskoj knjizi mrtvih nema je podatak da je postojao još jedan staroegiptaski kovčeg, igračice Nefer-renepet, ali je nestao. Možda se tu nazire zaplet za nastavak knjige. Videćemo.

Knjiga je napisana na zanimljiv način. Žanrovski se može svrstati u fantastiku, ima elemente krimi romana, povezuje prošlost i sadašnjost, sve na jedan slikovit i na momente stripovski način. Tipski se dosta razlikuje od tvog prvog romana koji je napisan kao kolaž, dosta realistično o međuljudskim odnosima. Kako si se sada odlučio da baš na ovaj način i u ovom žanru ispričaš priču?

Da bih se upustio u pustolovinu pisanja postavljam sebi dva uslova. Odabrana tema mora me toliko opsedati da promišljanje i pisanje o njoj bude jedini način da je se otarasim. Takođe, dok to radim, želim da se zabavljam. Istražujem različite žanrove, prilagođavam ih onome što želim da napišem. Nešto malo uvrnem, pozajmim iz stripa. Zapravo, za svaki zaplet tražim najbolju formu. Nekada to uradim svesno i znam unapred kako hoću da knjiga izgleda na kraju. Češće, nemam pojma kako i kuda, puštam da me bujica ideja vodi, pa gde isplivamo. Oba načina imaju svoje prednosti i mane. I oba su beskrajno zabavna.

Kada gradiš likove u romanu, koliko su oni inspirisani stvarnim ljudima i događajima oko tebe? Gde nalaziš ideje i koji su tvoji najveći književni uticaji?

Biti pisac je dvadesetčetvoročasovna zanimacija. Sve što mi prođe kroz sistem u toku dana postaje moguća građa za novi zaplet ili razrešenje priče. Tako je i sa likovima. Kradem zanimljive osobenosti ljudi koje vidim na ulici, u prodavnici, bilo gde. Pozajmljujem i od prijatelja, pa onda čekam da vidim hoće li shvatiti da se radi o njima. Trudim se da to vešto sakrijem. Nekada te ideje zabeležim na papir, ali pošto često krenu da se roje dok se tuširam ili vozim, oslanjam se na selektivno pamćenje. U toku pisanja često ne budem ni svestan odakle mi neka pojedinost koja se savršeno uklopi u ono što želim da kažem. Takođe, i snovi su riznica. Probudim se u pola noći i po mraku zapisujem rečenice koje ujutru tumačim. Što se književnih uticaja tiče, to su svi oni pisci čije me knjige menjaju, teraju da se preispitujem, postavljam pitanja, posmatram svet iz druge perspektive. Kafka, Murakami, Margaret Atvud, Saramago, Dubravka Ugrešić su prvi koji mi trenutno padaju na um. 

U planu je i prva književna promocija romana. Kako si osmislio druženje sa publikom? Koliko su danas književne promocije važne za promociju književnosti i koja je danas to publika koja ih posećuje?

Ježim se dosadnih književnih promocija. Zato sam i izabrao underground prostor Kulturnog centra Grad u kojem je atmosfera opuštenija i intimnija. Tako sam i zamislio druženje. Da prijateljima, ljudima koje zanima tema romana i novinarima prikažem Beogradsku knjigu mrtvih iz drugačijeg ugla. Pričaćemo o zanimljivostima koje nisu ušle u knjigu, neobičnom istorijatu beogradske mumije, posebnosti njene knjige mrtvih, kao i o Nesminovom životu. Mislim da su promocije važna mesta gde se pisci susreću sa publikom. Lično, to mi je i najzanimljiviji deo cele priče. Pogotovu potpisivanje knjige jer je to najneposredniji kontakt. Lepo je biti među istomišljenicima koji i dalje veruju da je književnost važna.

Dosta čitaš savremenu književnost mnogih svetskih autora koji kod nas još uvek nisu i možda neće biti prevedeni. Koje su to aktuelne književne tendencije danas i koliko se tematike domaćih romana razlikuju od njih? Da li domaći pisci pišu o temama koje bi privukle mlađu čitalačku publiku?

Šarolike su teme kojima se bave strani autori, u odnosu na to iz kojeg dela sveta potiču. Takođe zavisi i od samih pisaca šta je to što im zaokuplja pažnju, šta ih tišti i o čemu žele da pišu. U udžbenicima kreativnog pisanja kaže se kako u celokupnoj književnosti postoji samo sedam vrsta zapleta pod koje možemo podvesti sve knjige. Ako i to ogolimo, ostaju nam velike teme ljubavi, smrti i smisla. Mislim da je to dovoljno inspirativno. Murakami, recimo, te svoje zapitanosti pakuje u svetove između jave i sna u kojima obitavaju usamljeni junaci. Modianov univerzum su pariske ulice i bistroi. Barns meša istoriju i sadašnjost. Pamukove ljubavne priče danima vas drže prikovane uz knjigu, čak i kada vam se sa minijature obraća crvena boja. Ima tu naravno i knjiga koje su u trendu i koje se pišu kako bi se zadovoljili zahtevi tržišta. Često ih pišu grupe autora, predstavljajući se kao jedan. Meni je to zanimljivo kao pojava. Kod nas je situacija, čini mi se, malo drugačija. Smatram da imamo pisce svetskog kalibra, koji u širim okvirima nisu dovoljno čitani zbog jezičke prepreke, što je šteta. Takođe, u našoj književnosti preovlađuje nedostatak iznenađenja. Kada čujete da je neko napisao novi roman, tačno znate šta da očekujete. Iste priče obrađene na isti način. To su mahom narativi skorašnje istorije i njenih posledica, koji posle dve decenije polako ali sigurno počinju da zamaraju. Ne mislim da knjige uvek treba da budu zabavne i služe za ubijanje vremena, ali postoje i druge teme o kojima se može pisati, a tiču se savremenog trenutka. Možda čak i da se piše o temi tranzicije, ali iz perspektive vanzemaljaca u svemirskom brodu. Što se mlađe čitalačke publike tiče mislim da za njih ima dovoljno naslova koji bi im bili zanimljivi. Za mlađu publiku, moj favorit je Igor Kolarov. Za one malo starije primetio sam dva zanimljiva romana koja me čekaju da ih pročitam, a to su Knjiga Vladislava Radaka i Osmi život Uroša Timića.     

Ovo je tvoj drugi roman. Međutim, pišeš i priče, eseje i kolumne. Roman je svakako danas najpopularnija književna forma. Koliko danas ima mesta i za druge forme? Koje su to teme koje tebe inspirišu? Koliko danas savremene komunikacije preko društvenih mreža popularizuju kratke forme?

Dobro je da popularnost nije merilo opstanka. Mislim da za sve oblike književnosti mora biti mesta bez obzira na broj čitalaca. Da samo zamislimo da nema poezije. Kako bi svet izgledao i ko bi ga objasnio tako tanano, čak i bez rimovanja. Kolumne su kondenzovana stvarnost. S obzirom na to da su kratke, mogu se krišom pročitati na poslu. Drušvene mreže i blogovi sigurno imaju značajan udeo u približavanju književnosti novim čitaocima. S druge strane, ta prevelika mogućnost izbora vodi u obesmišljenost.

Specijalizirao si oralnu hirurgiju. Krenuo si svetom književnosti. Šta je to što daje sloboda pisanja, pogotovo u vremenima kada se umetnost i kultura sve više marginalizuju? Da li je to svojevrstan bunt u društvu u kom živimo i šta danas kultura sve za tebe znači?

Umetnost i kultura, iako neosporno oplemenjuju svakog čoveka, nikada nisu bili u žiži dešavanja kao borba za vlast, politika ili odbrana interesa. Tako je i danas. To što se sve manje novca ulaže u njih činjenično je stanje i nad time se ne treba mnogo iščuđavati. Primećujem da je sve više alternativnih kulturnih dešavanja. To znači da se umetnici ne predaju i da se bore za svoj glas. Pokreće se mnogo zanimljivih kulturnih dijaloga, privlači publika i nude novi sadržaji. Meni je umetnost uputstvo za disanje. Što se samog pisanja tiče ono za mene i jeste osvajanje slobode, traženje smisla, objašnjavanje sebe, borba za ostavljanje traga u vremenu, ali i igranje boga. 

07/03/2016

https://bgedtculture.blogspot.com/2016/03/aleksandar-petrovic-beogradska-knjiga.html