Kreativno čitanje 48 – “Proslava” Damir Karakaš

Nakon što nas je u prošlom romanu „Sjećanje šume“ ostavio na ivici šume da razmišljamo o daljoj sudbini glavnog junaka Karakaš nas u „Proslavi“ vodi još dalje među drveće trudeći se da nas izuzetno veštim pisanjem zavede da što duže od tog drveća ne sagledamo šumu.

Tamo gde bi drugi pisci tek počeli da se baškare sa opisima likova i radnje Karakaš završava poliptih sastavljen od četiri prikaza u kojima mesta za razvlačenje, sve je ogoljeno i jasno, čitaocu samo preostaje da u sopstveni registar upiše raspon uzburkanih osećanja koje ovaj kratak roman izaziva.

Mijo se kao vojnik gubitničke vojske krije u šumi iznad rodnog sela u Lici.

Odlazak na proslavu nezavisnosti nove države u susednom mestu odredilo je dalji tok njegovog života. Drugačije ideje od onih na koje je navikao učinile su mu se prijemčive i dovoljno istinite da bi se za njih borio.

U njegovom selu sada su pobednici koji zavode novi red. On iz skrovišta u šumi može da vidi rodnu kuću. Kako bi prekratio vreme zamišlja kako njegova žena i deca provode dane dok je on odsutan. Žena mu krišom donosi hranu i novosti iz sela moleći ga da se preda i da nekako okončaju agoniju u kojoj su se našli. Mijo još nije spreman na to, čeka povoljnu priliku kada će nove vlasti blagonaklonije gledati na bivše neprijatelje. Jedne večeri, u dogovoru sa ženom, prikrada se njihovoj štali i sakriva se u njoj. Ušuškan među senom i balegom jedino što može da radi je da čeka i da se seća.

Mijovo detinjstvo oskudno je u svemu, u roditeljskim emocijama, razumevanju sa tri sestre, prostorom, hranom, igračkama i što je najvažnije perspektivom. Iako se u živopisnim zabitima Like živi u skladu sa prirodom, svaka porodica strepi od njene surovosti, bez mogućnosti da joj se umile, čak i kada naporno rade kako bi sebi obezbedili egzistenciju.

Kao da ta teška sudbina nije dovoljna sama po sebi, na nju se nadovezuju i politička dešavanja koja malo ko od stanovnika zaista razume, ali se uvek povinuju serviranim odlukama. Jedna od njih je i da se pobiju svi psi u selu zato što je jedno od njih ujelo jednog od vlastodržaca. Mijo dobija zadatak da se reši svog psa. Zajedno kreću ka šumi.

Mijo se zamomčio i sa devojkom (budućom suprugom) i njenim bratom kreće peške u susedno selo u u kojem će se održati proslava. Uparađeni kreću na dug put kroz šumu i livade. Zadihani i znojavi, ali sa sjajem u očima stižu na sam početak slavlja na kojem se transparenti, zastave i kape sa slovom U i ushićenost meštana mešaju u zavodljivu celinu koja će ih odvesti u stradanje.

Mijo se odgovornosti glave kuće učio od oca. Jedne surove zime kada je opstanak cele porodice doveden u pitanje, otac teška srca donosi odluku da najstarijeg člana porodice, sopstvenog oca koji je star i bolestan, odvede u šumu i baci ga u jamu kao što se to pokolenjima radilo u njihovom kraju kada je trebalo preživeti.

Karakaš majstorski ume da vas sagledavanjem pojedinačnog povede u shvatanje opšteg.

Kao što rekoh, drveće i šuma.