Intervju za blog “Bibliotekarka”

Zašto se boriti za prodaju knjiga, tiraže i nagrade kada su se nekad pisci borili da kažu ono što misle bez obzira šta neko rekao na to ? I živeli boemski, izbegavali intervjue, bili u ilegali...

Mislim da se pisci i danas bore da kažu ono što misle bez obzira na posledice. To nastojanje samo je poprimilo drugačije oblike. Pritom tu, naravno, ne ubrajam zabavnu literaturu, tj. one hrpe objavljenih knjiga čija je jedina svrha da razonode i opuste čitaoce, bez zapitanosti koja bi ih oplemenila. Motivacija koja stoji iza pisanja je različita i određuje da li ste pisac ili ne. Ako pišete kako biste stekli slavu, oborili rekorde u tiražima ili vašem egu jednostavno prija slika intelektualca s naočarima i zakrpama na kariranom sakou, pripadate kategoriji zabavljača. Ako pišete da biste se oslobodili, onda ne postoje brane koje će sprečiti da kažete ono što imate. Jedino je važno da to izvučete iz sebe i tako pomognete drugima (a i sebi) da shvate svet koji nas okružuje. Takođe ne slažem se s tim da umetnost jedino može da se rodi iz patnje. Boemština, izbegavanje medija, skrivanje, po meni je skretanje pažnje na pogrešan način. Ima tu elemenata autodestrukcije i psiholozi to mogu da objasne bolje od mene. Logika je, po običaju, neumoljiva: ako vreme provodite u kafani kada ćete čitati i pisati? Za pisanje je potrebna disciplina sportiste. Nema prečice. Neizvesnost susreta s belim ekranom/papirom je neumoljiva. Svaki dan potrebno je pobediti sebe. Ta potreba je spisateljski lakmus i ne može se uporediti ni sa jednom nagradom.    

Kada se pisac krije iza pseudonima šta time poručuje čitaocu?

Tajna uspešnog zavođenja, što pisanje svakako jeste, krije su u neotkrivenom. Uvek mora da postoji doza tajanstvenosti koja će golicati maštu čitalaca. Pseudonimi su dobar način da pisac napravi otklon u odnosu na publiku. Da ih skrene sa očekivanog puta, ako je već poznat u određenom književnom žanru ili formi. Ako želi da pokuša nešto novo, a nije siguran da li će biti uspešan u tome. Ponekad samo hoće da ga svi ostave na miru. Ili je to marketinški trik. Otkrivanje identiteta jednako je uzbudljivo kao i čitanje knjige, pogotovu u savremenom svetu kada je skoro nemoguće sakriti bilo šta. 

Više si knjigoljubački, kolekcionarski ili bibliotekarski tip

Knjige obožavam, ali sam vremenom shvatio, doduše na teži način, da stan nije biblioteka. Pošto težim da na svim nivoima pojednostavim život, posedovanje velikog broja knjiga kod kuće zahteva dodatno vreme i napor koji bih mogao da utrošim na pametniji način, pišući. Okružen sam samo onim knjigama od kojih mi, kada ih uzmem u ruke, pročitam deo, ili ih tek okrznem pogledom, duša zatreperi. Lokalnu biblioteku ionako smatram proširenom dnevnom sobom jer se u njoj nalaze knjige koje sam poklonio, tako da sam zapravo sva tri tipa u jednom.

Čitaš li samo na jeziku koji znaš od rođenja ili bude izleta u stranu literaturu?

Domaće pisce (u širem smislu) čitam na SHBCG jeziku. U delima autora sa engleskog govornog područja uživam na engleskom, a za jezike koje ne govorim trudim se da nađem dobar prevod. Pošto se to, što se savremene književnosti tiče, retko prevodi na srpski, onda posežem za engleskim.   

„Kolaž za dvoje“ i „Beogradska knjiga mrtvih“ jesu romani različitih žanrova, ali napisani u istom ležerno beogradskom stilu. Ko je više glavni junak, Beograd ili likovi?

„Kolaž za dvoje“ je ljubavna priča čija se radnja odvija po beogradskim kafićima. „Beogradska knjiga mrtvih“ zamišljena je kao kriminalistički roman u kojem je glavni junak beogradska mumija. Meni je bilo zanimljivo da pišem knjige koje su potpuno različite jer smatram da jedino tako, kada se izmestim van zone udobnosti, mogu da kažem nešto drugačije i na nov način. Beograd je tu kao eksterijer, ali i metafora savremenog života. Moji junaci žive u njemu. U romanu koji upravo pišem Beograd neće biti mesto dešavanja. Opet, promena.

28/02/2016