Intervju za “LookerWeekly”

Stil pisanja mi je hirurški

Nakon pet godina, stiže nam Vaš novi roman. Koliko dugo ste radili na svom drugom romanu i otkuda inspiracija za jednu ovakvu krimi priču?

Priča mog prvog romana, „Kolaž za dvoje“ bila je smeštena u okruženje beogradskih kafića. To je pripovest o kraju jedne ljubavi i preispitivanju glavnog junaka da li je moralo sve baš tako da se završi. Mnoga od tih mesta više ne postoje, tako da je „Kolaž za dvoje“ postao i neka vrsta istorijskog dokumenta. Trenutno promovišem „Beogradsku knjigu mrtvih“, na kojoj sam radio nešto više od četiri godine. Okosnica knjige rodila se kada sam u novinama pročitao članak o beogradskoj mumiji koja se, umesto da bude turistička atrakcija, zbog nepažnje nadležnih raspadala. Profesor Anđelković sa odeljenja za arheologiju Filozofskog fakulteta, na sve moguće načine pokušavao je da spase mumifikovane ostatke Nesmina, staroegipatskog sveštenika. Bilo je potrebno mnogo novca za nabavku staklene vitrine u kojoj bi bio čuvan, uz odgovarajuću vlažnost i temperaturu vazduha. Takođe, ispod leve miške mumije sačuvana je egipatska knjiga mrtvih za koju se, zbog debljine, pretpostavlja da sadrži do sada nepročitana poglavlja. Meni je ovo izgledalo kao savršena tema za roman i to u krimi žanru u kojem sam odavno želeo da se okušam, ali na malo drugačiji način.   

Navikli smo da najčešće srećemo pisce iz jedne određene branše, ali nije neobično da se i lekari odlučuju za pisanu reč. Kako ste Vi od oralnog hirurga postali pisac?

Pisanje je oduvek bilo deo mene, samo je čekalo pravu priliku da se ispolji. Kada sam završio fakultet, imao sam manje obaveza i više vremena da mu se posvetim. Onda je sve krenulo nekako spontano. Uzbuđenje i osećaj ispunjenja koje osećam kada završim priču ili roman su zaista posebni. Stvaranje novih svetova moćan je podizač raspoloženja. Hirurgija i pisanje se u mojoj glavi lepo dopunjuju. U oba slučaja morate naučiti kako da poštujete pravila dok dobro ne ovladate njima. Tek onda možete biti kreativni. Uvek postoji uvod, razrada i zaključak. Rezulati su odmah vidljivi. Stil pisanja mi je hirurški: kratak, jasan, precizan. Posmatrano sa strane, sve ovo često izgleda nespojivo, ali za mene to je jedina moguća kombinacija. 

Šta povezuje beogradsku mumiju, policijskog inspektora i naučnicu koja je nestala pre nekoliko dana?

Nestankom naučnice Isidore Kovačević, koja se bavila proučavanjem beogradske mumije, počinje da se odmotava priča mnogo složenija nego što na prvi pogled izgleda. Slučaj preuzima policijski inspektor Nebojša Radić iz Odeljenje za potrage, ni ne sluteći kuda će ga sve istraga odvesti. Ostalo pročitajte, obećavam da vam neće biti dosadno.

U kom vremenu se odvija deo priče u Beogradu?

Glavni tok priče dešava se u savremenom Beogradu, drugoj deceniji dvadeset prvog veka. Godina nije tačno precizirana pošto se okolnosti važne za zaplet nisu menjale. Pripovedanje o beogradskoj mumiji zahteva i uplive u prošlost, tako da se pominju i zanimljivosti iz istorijata prestonice od 1888 godine kada je mumija stigla kod nas, pa do danas.

Za koga je Vaš roman, kome biste ga preporučili i zašto?

„Beogradska knjiga mrtvih“ će biti poslastica za sve radoznale duhom. Ljubiteljima drugačijih krimića, egiptoljupcima i onim čitaocima koji sebi postavljaju pitanja o suštini života.  

Kažu da su Vaši likovi veoma živopisni, da ste pravi portretista. Kako dolazite do svojih likova?

Oni pronalaze mene. Nameću mi se. Sastavljam ih poput doktora Frankenštajna, uzimajući najbolje delove od ljudi koje svakodnevno srećem na ulici, u ordinaciji, prijatelja, sebe. Svađamo se redovno, ali im najčešće popustim. Ipak će oni večno živeti među koricama knjige. Bitno mi je da moji junaci budu upečatljivi. Nesavršeni ali dopadljivi, barem na nekom nivou, kako bi čitalac mogao da se identifikuje s njima. Ako se zabavljam dok ulazim u njihove umove znam da su živopisni i da će ih publika upamtiti.

 Da li već imate na umu i sledeći roman?

    Obrisi novog romana polako se naziru. Biće to jedna nadasve posebna ljubavna priča smeštena u vrlo čudno okruženje. Sigurno će se do završne verzije još mnogo toga izmeniti, no tu se i krije uživanje u stvaranju.

Koliko Vam znanje iz medicine pomaže u pisanju?

Poznavanje sudske medicine mnogo mi je olakšalo uobličavanje „Beogradske knjige mrtvih“. Uopšte uzevši, šestogodišnje proučavanje psihofizičkih osobina čoveka, razloga zbog kojih oboljeva, strahova, načina lečenja kao i razmišljanja na temu celovitog pristupa životu dosta pomaže prilikom pisanja. U tom osobenom sagledavanju sveta krije se prednost i drugačiji pristup kreativnom procesu duge liste lekara pisaca.   

26/4/2016