Prikaz “Beogradske knjige mrtvih” na blogu “Bezimena književna zadruga”

Stigla mi knjiga poštom. Zanimljiva je priča kako i zašto, ali ću je zadržati za sebe. A opet, da nije bilo te priče, ne bismo se nas dvoje sreli, vrlo verovatno, nikada. Jer ja sam, prilično težak i naporan, najviše sam sebi, kad su neke stvari kod knjiga u pitanju. S godinama gledam da se menjam, ali ide sporo, teško i tromo. Zadrt, tvrdoglav i pun predrasuda. Baš takav. Zato, i da mi se pogled nekim čudom zadržao na ovakvom naslovu, i da sam dao i minimalnu šansu sinopsisu ili podnaslovu u kojem stoji da se radi o slučaju beogradske mumije i nekoj nestaloj devojci, ta šansa bi se brzinom kojom su pre neku noć linijaši Denvera rušili Brejdija raspala u paramparčad i nestala. Zadrt, tvrdoglav i pun predrasuda, rekao bih s visine samom sebi, jeftina Lagunina krimi treš priča i preskočio. A ovako. Stigla mi knjiga poštom, i ja je progutao za dan i po. I pišem o njoj. Zadrtog, tvrdoglavog i punog predrasuda, uvukla me u svoj svet prilično lako i pokazala da nije jeftina, nije treš, i nije za preskakanje već za čitanje. I nije Lagunina, mada možda ne bi bilo loše da jeste, barem zbog dodatnog kvaliteta izrade. A jeste krimi priča.

Ima ta mumija, preneta u neki od beogradskih muzeja, pre stotinu i više godina, zahvaljujući nekom znamenitom Somborcu, recimo. I ima detektiv odeljenja za nestale osobe u glavnom gradu, kojeg muče neobjašnjive i nepodnošljive glavobolje sa flešbek slikama neodređene saobraćajne nesreće. I ima poziv koji dobije pred godišnji da ispita slučaj nestale profesorke arheološkinje, koja ga odvede i do te mumije, i do njene lutajuće duše koja traži mesto da se ugnezdi i smiri. To je priča. Podsetila me na davnašnje razgovore koje sam imao sa drugarom u kojem smo debatovali šta je važnije da bi se napisao dobar roman. Ja tvrdio, način pisanja, on tvrdio zanimljiva priča. Ni jedan još nije napisao svoj prvenac, ali znam da bi mi on posle ovog čitanja rekao, evo vidiš kako je lako napraviti knjigu kad smisliš ovakvu priču.

A  u priči ima sporednih i vrlo lepo razrađenih likova koji je prate. Taj patalog prijatelj glavnog junaka je sjajan, recimo. Ima pomalo pokvarenog u svakome, naravno. Ima i ostataka starog urbanog grada i mirisa njegove aristokratije, u ponašanju barem. Ima komšinice udovice koja pije rashlađene čajeve i povremeno skuva ručak komšijama. Ima američke atmosfere u čitavoj priči, najklasičnije moguće, ima tog filmskog kadriranja scena. Ima laganog i lepog ritma pisanja koje ne žuri i ne srlja. Ima kratkih i dobrih dijaloga. Ima jednostavnih istina u jasnim rečenicama. Ima istorije starog sveta. Ima tragova starog sveta. Ima Egipta. Ima ptica koje uleću kroz prozor. U koju god scenu požele. Samo uđu, kljucnu nešto i nestanu. Dopale su mi se ptice.

Nema nepotrebnog kićenja. Nema šireg društvenog konteksta. Nema jeftinih preokreta. Nema viška tenzije. Nema spektakularnog završetka. Ostavilo me je u mirnom i blagom raspoloženju nakon čitanja. Pa sam pomislio da možda i nije krimi triler u pitanju.

A zapravo jeste. Što nije ništa loše, naprotiv. Ako nešto ne razumem u današnjoj podeli literature, to je sumanuta potreba da se za neki triler tog tipa kaže kako pobogu nije krimi roman, nikako, već je nešto boga pitaj koliko uzvišeno i nedostižno, kako je poetsko, filozofsko, ljudski i životno. Pih. Problem nije što takvi beže od triler epiteta, već što su ti trileri loši. Ne i ovaj. Nikako. I zato pravo na deo police sa tom temom, koji zapravo nemam, sad shvatam, ali je vreme da ga napravim.

27/01/2016