Prikaz “BKM” Violete Ivković

Pre nego što počnete da čitate ovu knjigu, zapitajte se da li vam je duša laka poput pera. Ako jeste, veća je i verovatnoća da ćete lakoperno razumeti o čemu je priča.

Uvod prikaza je, dakako, podstaknut staroegipatskim verovanjem prema kojem, da bismo dosegli visove zagrobnog života, moramo imati dušu lakšu od pera. No, Aleksandar Petrović ne zamara čitaoca filozofskim floskulama; on prede zaplet dostojan zdravog trilera koji nas od početka drži u neizvesnosti. Ali takođe i pri zapitanosti na samom kraju, jesmo li to zaista pročitali krimić ili je pisac samo dodao još koji mikrogram našem, i inače otežalom peru…

Prema razumevanju kritike i čitalačke publike, „Beogradska knjiga mrtvih“ kao da zasad još pluta poblizu kriminalističkog žanra s osloncem na ljubavnu potku, libeći se da ma koje dodirne smelije. Ljubav ili smrt, smrt ili ljubav, u suštini svejedno je. Fino tkanje ljubavne priče čije niti poput srebrne žice protkivaju zaplet romana decentan je i odmeren, pa ni sama ne umem da se opredelim. U raskorak me Aleksandar dovodi poglavljima u kojima čak i sunce „neromantično zalazi“. Ali zaboravlja da sam prefrigan čitalac.

Priča se, bez imalo suvišnosti i žovijalnosti, utapa, lomi između sumornosti mogućeg zločina i nade, predavanja. Likovi su, u skladu sa tonom pripovedanja vešto, poput leptirovih gusenica (težina leptira – dve ružine latice) učaureni i sputani ličnim sudbinama – sumnjama, nedoumicama i zabludama. Gotovo svi izuzev dve hiljade i trista godina stare mumije sveštenika Nesmina. On ima svoju Knjigu mrtvih, a mi?

Načelno, Pisac laže. Laže znajući da su istine trivijalnosti života i da im stoga nema mesta u književnosti. Laže bezočno, vazda u varljivom kolebanju između onoga što mu je uskraćeno i svojih ili tuđih nepodopština. Otuda i Aleksandar Petrović laže kada nam, umešno se koristeći raspoloživim proznim sredstvima, ne kaže koliko smo nemarni prema samima sebi i svakom našem dobru i nasleđu. Samo nagoveštava i doslućuje. Zato, ako uopšte postoji „zagrobni esperanto“, neka ova knjiga bude, bar za ubuduće, esperanto naših savesti.

Želim vam laka pera…

Violeta Ivković, predavač u Radionica kreativnog pisanja “PričArt”